Edhel Taurë
četvrtak, 28.05.2009.
like a hurricane
Once I thought I saw you in a crowded hazy bar,
Dancing on the light from star to star.
Far across the moonbeam I know thats who you are,
I saw your brown eyes turning once to fire.
You are like a hurricane
Theres calm in your eye.
And Im gettin blown away
To somewhere safer where the feeling stays.
I want to love you but Im getting blown away.
I am just a dreamer, but you are just a dream,
You could have been anyone to me.
Before that moment you touched my lips
That perfect feeling when time just slips
Away between us on our foggy trip.
You are like a hurricane
Theres calm in your eye.
And Im gettin blown away
To somewhere safer where the feeling stays.
I want to love you but Im getting blown away.
You are just a dreamer, and I am just a dream.
You could have been anyone to me.
Before that moment you touched my lips
That perfect feeling when time just slips
Away between us on our foggy trip.
You are like a hurricane
Theres calm in your eye.
And Im gettin blown away
To somewhere safer where the feeling stays.
I want to love you but Im getting blown away.
subota, 23.05.2009.
san
Ovo je bio prvi put da sam strahovala za sebe od same sebe.
Bilo je 3:33 kad sam se uspjela ustati iz kreveta nakon što sam ležala u krevetu s upaljenom noćnom lampom dulje vrijeme, pokušavajući umiriti otkucaje srce. Smiriti se od užasa koji sam usnula. Ne mogu spavati. Strah me je da se ta mora ne nastavi. Možda mi bude lakše ako je zapišem.
Znala sam u prošlosti prije što zaspem dozvati kroz misli jednu osobu u imaginarnim prostranstvima da se osjećam sretno kad se odvojim od ovog svijeta. Hvatač snova je ono što sam zaboravila unijeti u sobu nakon što sam se preselila. Možda je on kriv, vjerojatno nije. Znala sam spavati i bez njega. Mirno.
Ovaj put misli s tom osobom su bile znatno drugačije od onih prethodnih puta. Boje nisu bile boje, bile su izbljeđene, isprane, ugasle, gotovo smeđe i bijele. Jak kontrast ukazivao je na podnevno žarko svjetlo.
Nalazili smo se na vrhu nekakve gore, brda, vrijeme ljetno. Trava je bila suha, požutjela, smeđa gotovo. Gomila kamenja bila je naslagana u neposrednoj blizini njegova tijela koje je ležalo onako mršavo i ispijeno na zemlji. Licem je dirao tlo kao da ga nitko nije poravnavao nakon smrti. Kao da je izdahnuo upravo na tom mjestu.
Noge su mi se osjekle i samo sam riječi lišena pala na koljena u suhu travu pokraj njegovog trupa i lagano, sasvim lagano položila ruke na njegovo lice jer je izgledao tako krhko i ranjivo za razliku za života.
Prislonila sam usne na njegov mekani obraz što me bolno probolo. Sjetilo kad sam to prvi put napravila. Tijelo mu je bilo već hladno i beskrvno. Protresla sam ga za ramena i zagrlila ga snažno i slomila se. Plakala sam i jecala, željela sam ga oživiti, dah mi je ulazio i izlazio u snažnim valovima. Jednostavno nisam vjerovala. Nisam htjela.
"Vrijeme je" netko je rekao iza mene. Stisla sam usnice i položila ga nježno na zemlju kao da sam se godinama pripremala da se odvojim od njega, ali ovaj put zauvijek. Gledala sam kako blijedi pred mojim očima i sve se zacrnilo.
Nedugo nakon toga je počela moja mora koje se nerado prisjećam. Mora najviše jer se nisam mogla probuditi a htjela sam cijelim tijelom. Mrak je bio cijelo vrijeme samo lagano svjetlo dopiralo je od nekud kao kroz neki teški navoj fotografskog filma.
Netko me držao rukama da se ne mogu micati. Čula sam majku kako u susjednoj prostoriji gleda tv. Htjela sam je dozvati ali nisam imala dar govora. Rukama sam opipavala oko sebe i napipavala sam leš do sebe. Htjela sam kričati, ustati se iz kreveta no osoba mi je držala ruku na ustima. Uspjela sam nekako bubati na zid da me majka čuje ali moji udarci su bili slabašni kao nekakvo milovanje. Tri četiri puta sam se probudila, ali u KRIVOM vremenu i prostoru. Namještaj je davao odraz da to nije svijet u kojem sam zaspala niti godina u kojoj sam zaspala. Sve je bilo u prošlosti, a na sadašnjost nisam nailazila.
Poput mačke u vreći sam se kovitlala uzimala strašnu energiju mozga da se probudim. Govorila sam sama sebi ko luđakinja ili ko Trinity kad je bila na dnu stepenica ustani, ustani. ustani!!!
Kao da mi je kostur izašao i ponovno ušao u tijelo. Oči sam otvorila i počela zazivat mama mama mama, ona nije odgovarala i brzo sam natapkala prekidač da upalim svjetlo.
Sad sam tu za radnim stolom, čekam da se razdani jer me strah mraka i moje mašte koja tu pronalazi oružje protiv mene.
Jednostavno ne mogu vjerovati da me strah otići u fakin krevet.
Počelo se razdanjivat.
Čekam da soba bude dovoljno svijetla za spavanje ;(
petak, 27.03.2009.
peeping tom
Mjeseci su nas rascvjetali na jaglace vremena, prolazimo jedni pokraj drugih lagano kimajući glavama
Ulice su prazne u večernjim satima prožete duhovima naše prošlosti
Susjedi još ponekad izlaze u dvorište i dozivaju žutog mačka
Sjedim u sobi petkom popodne i biram tvoj broj, iako se svaki put javlja tuđi glas
Sjedim na podu uz krevet i gledam vani, ispijam pregorku kavu i sklapam oči
Sunce blijedo i staro od otuđenih duša prodire kroz svrknuta stakla
Od prljavih inspektora i drvenih ženica što se vraćaju kućama svojim muževima ili svojim mačkama
Razabirem samo tragove starih bojišta
RASTRGANIH živina i podjeljenih crijeva u ustima crljenih pasa nemalo sličnih gospodara
Samo jedna scena se odigrava u mojim mislima
Odlaziš... Očima mi govoriš stvari, nestaješ, isčezavaš, svoj posljednji pogled upućuješ meni
Traje beskonačno, kao dvjesto jebenih stranica ispisanih fontom 9 stane u taj tvoj pogled
Zašto, pitaš zašto, zašto, zašto...i ostavljaš ga u zraku da lebdi i polako se raspada na sve sitnije komadiće
Zašto? Ne znam, ali tako je trebalo biti. Netko je trebao prvi otići.
:) smijem se jer godine su iza nas, i mlačno je osjećanje to
Cvjetak mali pokraj sjećanja na tebe
May 1999
petak, 16.01.2009.
2 ujutro
Sjedim na kauchu, noge na stolu, prekrižene i jedem jabuku. Zelenu naravno.
Gledam u plafon, filozofski položaj. Zeleni, lagano karirani. Zanemarimo temperaturu.
Razmišljam o nedoumicama, moralu, katastrofama, apsurdima i tako to.
Potom mi pogled padne na moj mac i on značajno namigne.
Kad ja dobijen različita mišljenja o nećem, sad je tu u igri film The man from the Earth,
uglavnom izaberem "pusti da stoji" pasivu. Neću dirati to jer bi me moglo napasti i pojesti i onda šta. Krumpir. Zeleni.
Uglavnom ja šmugnem prstima po staklenom touchpadu, tri prsta tamo, dva prsta vamo i tako malo vamo tamo, shus muc i pucnem film.
Film je statičan, nije udarac u trbuh, ali ima kraj kakav ja volim. X files kraj... ili petak 13 kraj... ili je možda čak The Contact kraj najbolji opis. Misli se da se riješio problem, a zapravo ostane visiti u zraku o čelični amortizer.
Sada spavam negdje u dalekom svijetu, ostavljam da svijetovi odlaze do aparata i sipaju si mlijeko u zdjelu i koriste iste one pahuljice, ali meni to "kao" nije ništa tako značajno jer su moja jutra bez pahuljica i nikad se neće promijeniti.
Odlazim se zarediti.
Poredak mi se nikako nije sviđao otkako sam izašla. Vrata su bila bijela, a pod je bio prekriven crnim mramorom, tu i tamo pokoja crvena ruža. Mislim da sam bila bosa i da mi je neki vrag bio u glavi kad sam ga držala na nišanu.
Popila bi sedam kava i obrijala ovcu do kraja svako jutro, ali nešto allo allo nije vallja llo..
Ah jebiga, otkočila sam i skoncentrirala sam se na potpunu statiku.
Jedan manje više. Rečenica glupa u pm x 3, ali ono. Stojim iza velikog pakiranja papra (ironije li moje prevelike za konfecijski broj) i naslanjam pušku. Koncentracija.
Smještam ga ukriž.
Ide li himna ... neće himna, to je previše sensibilno. Trigger, trigger.
Uh fakat sad. Sad mi ispred mete prolazi osrednje uvijena trepavica.
Kud su nju smjestili u ovu septoletu. hulahopka d.0.0
Smijeh iza mojih leća. Oh pa to sam samo ja. Jao mrdnem li se ovo bi moglo završit konačnim činom ili ti završnim općenjem u crvu.
Kojekakav kauboj kao ja mora znati jedno pravilo.
Operi zube prije triganja, moglo bi ti se zamagliti staklo od propuha.
Nije lako kad pljuneš usred kakaovca.
Šta će jadna koala reći na tvoje idijotsko histeriziranje oko bačve sa tajlandskom paštetom.
I tako ja stojim slušajući afričku arambažu, zakeljenih u ušiju slušatelja i pratim metu.
Čujem iza sebe ono uobičajeno, guja guja na 1 sat, guja guja na 1 sat.
Povlačim i skidam ja metu napokon. Amen. Šalu u vrtal. Skačen ja do elevatora i pucan u sigurnosnu kameru. Jako sigurnu. Sjekira bi bila sigurnija od Raskoljnikova nego ta kamera od UV faktora kao što san ja.
Skidan odjeću i presvlačin se u crvenu haljinu. Palim ostatke i bacam ih u rupu koju san
odalamila frezon.
Firzura. Špageti i pol.
Uzimam svog tuljana za uzicu i marširamo kroz predvorje. Crni mramor i pokoja crvena ruža.
"Gospošice!! Goooospošice!!"
Okrećem se ženstvenije što može jedna religijska ličnost i uzima zamaman pogled pun nevine hladnoće.
"Daaa?"
"Ispao vam je revolver."
"Ah Tončijeva igračka... kiselo se nasmešim i ubacim tovaru u usta lodan pištolj"
Veseli francuz mi je nastavio mahati dok se nije zabio u obližnji stup, a ja sam molila
alaha da ovome ne ode gubica u vazduh.
Tonči zasnifa na taxi pa mi uzmashimo tri puta tri na lijevo kroz katanac.
Zaruflamo niz ulicu dok su madane vrtili kocku sira o pečeni radijator gorika na zdepastom karfiolu.
Kanarinaz ljudi, teški kanarinaz!
*katanac == lokot, *freza == rezač metala
četvrtak, 15.01.2009.
LP - Live At Milton Keynes
Proižimanje jučerašnjeg, današnjeg i sutrašnjeg uzimavši od svake boje, mirisa i zvuka... po malo.
Njegov glas koji ulazi u svake pore misli, njegove ruke koje sežu prema visinama po kojima klize vijugave tetovaže, vatrene i duša koja se gubi u njegovim očima, lice izobličeno od starenja, ali isti okus, veolenika sjećanja.
Tundre i glakolika isijavanja prelaze zelena iskrenja u područjima topline.
Zidovi ispisani drevnim runama odmazani krvlju, ispijenih lubanja i čistih plavih nebeskih oblaka i crvenih zvjezda udaljenja.
Napuknuća u sferama introspekcije i livadama srpova, ljetnih kiša i zmajeva na vjetrovima zlaćanog sunca
Crveni vrisak, hladni metal i tupa bol...
Jedino zamjeran mr. Hannu na unakazivanju macbooka s crnom izolirkom. Ono fakat
četvrtak, 18.12.2008.
Pripreme za put
Jos malkice pa ce početi pakiranje. Sutra putujem za Vancouver i nadam se da ce taj put proci bez problema :)
Biti cu tamo 4 tjedna i nadam se da cu imati vremena pisati i tu nešto, doživljaje, zgode i nezgode. Mora cu napokon vidjeti, i bijelog snijega i brata nakon toliko vremena.
Ni sama ne mogu zamisliti kako će to sve skupa izgledati tako da sam poprilično nervozna :D.
srijeda, 10.12.2008.
Once
I don't know you
But I want you
All the more for that
Words fall through me
And always fool me
And I can't react
And games that never amount
To more than they're meant
Will play themselves out
Take this sinking boat and point it home
We've still got time
Raise your hopeful voice you have a choice
You'll make it now
Falling slowly, eyes that know me
And I can't go back
Moods that take me and erase me
And I'm painted black
You have suffered enough
And warred with yourself
It's time that you won
Take this sinking boat and point it home
We've still got time
Raise your hopeful voice you had a choice
You've made it now
Falling slowly sing your melody
I'll sing along
~
Film iznimne ljepote, neamericke produkcije, tužno formuliran i decentno postavljen. :) toplo preporučam 10.12.2008. u 00:25 • 1 Komentara • Print • #
subota, 06.12.2008.
devijantnost gušćeg sredstva
Okret. Plah. Okret. Tanko
Staklenasti eter u sobi pored vas
Zeleni papigi, origamiji, rade ih glatko
Sviđaš mi se kad prolaziš pokraj mene tako
Vidim te u odrazima fraktalnih koraka
Dođi. Pođi. Nije li to previše lako.
Kme tu, kme tamo
^^^^^^^^^^^
srijeda, 26.11.2008.
Priželjkujem da se probudim nakon dalekog puta u maloj kolibici na Tibetu. Ispod plavetnog neba. I svježe opranih bijelih pamučnih oblaka. Priželjkujem da me promatraš, naslonjen na okvir vrata, pušeći ondašnji duhan... dok se budim.
Protrljala bi okice, a ti bi se nasmješio i izvadio malu ružnu tibetansku lisicu koju si ulovio rano jutros.
Ustala bi se i navukla bi debeli kaput i ispila malo vrućeg čaja.
Oluja bi se spremala nad vrhovima i presijavala se kroz plavetnilo.
Imali bi ranjive noge. Imali bi malo alkohola u zalihi. Malo svježih snova i ponešto kruha.
26.11.2008. u 17:46 • 4 Komentara • Print • #
ponedjeljak, 17.11.2008.
Kokoš na llijesu
Poleti poleti kokoško jedna na lijes njegov
Iskljucaj mu glavu svojim zelenim hulahopkama
Procuri mu tijesto i sprži ga na teflonu
Zazvoni mi na lopatu iznesi mi ovratu
Budi mi lipa mala rupica da ti se izlječi gubica
Zaudarat ću ti motikom na tu lijepu fazansku britvicu
Izaberi mi pero kojem ćeš dokrajčiti travku najlonsku
Jer ipak moja je salvetaq ispod tvoj tapeta
Zaori mi vrt i izkopaj mi sve biljčice
Pobacaj mi ih kao da si poljska ptičica
Pojedi mi glavu i sjeti se svojeg jedinog debelog luka
